Trijumfalni balkon

Dobrodošli u zemlju penzija! Dečiji hor „Kalibri“ iz Zemuna pobedio je u Tavolrou na međunarodnom takmičenju horova za decu do pet godina. Mališanima je priređen svečani doček pred gradskom skupštinom, nešto ranije nego za ostale šampione, jer odlaze na počinak pre pola deset; svi članovi, dirigent i korepetitor od ponedeljka će dobijati specijalne penzije, s tim što će mirovinama malih umetnika do njihovog punoletstva raspolagati njihovi roditelji, bez čije požrtvovatnosti ne bi ni bilo ovog izuzetnog uspeha, koji je ionako visok ugled Srbije učvrstio na samom svetskom vrtoglavom vrhuncu.
Naša predstavnica na nadmetanju za lice godine (tako se međunarodno takmičenje zove, mada žiri ocenjuje lepotu vascelog organizma) trijumfovala je u konkurenciji pedeset zemalja, od kojih su mnoge privredno razvijenije nego naša zemlja, i imaju više mladeži; da sam na njenom mestu, nacionalnu penziju bih do zadnjeg od pedeset hiljada dinara ulagao iznova u kozmetiku, u velnes, fitnes, vitamine, te bi Srbija još dugo vladala svetskim carstvom lepote.
Četvorica učenika sedmog razreda OŠ „Bata Krstin“ iz Banatskog Maglića osvojili su u Atnesu srebrnu medalju na takmičenju iz trinogonometrije, konkurenti su im bili vršnjaci iz Evropske unije, iz Sjedinjenih Američkih Država i iz NATO pakta, koji u svojim vojnim školama naročito mnogo polaže na matematiku; odlikaši su već primili prvu ratu penzija, a svojim domaćinskim planiranjem oduševili su predsednika Nikolića, koji i sam pokazuje preduzetnički duh: „Otvorićemo svak sebi štedni račun u banci, dobri smo i u procentnom računu i već sad znamo: kad nam bude šezdeset pet godina, samo od kamata svako ponaosob imaće dvadeset sedam hiljada evra po današnjem sred. kursu NBS.“
Najjači su ipak orlići, bogomoljci u čijim se glavama blagoprepliću svetosavlje, ofsajdi, psalmi, klizeći startovi, Sveta zemlja i sveta penzija, nisu su se libili da zaištu penzije usred nacionalnog umalo ne rekoh ekstazija, nacionalne ekstaze, kojoj se Srbadija svesaborno odala u ludoj noći. Carevi, da učinimo ono što smo činili pre svakog treninga, u svakom poluvremenu, nakon svakog poraza ili pobede, da se pomolimo Bogu, koji je u pomanjkanju domaće publike bio naš dvanaesti igrač i koji sada sigurno trlja ruke što je stvorio svet u kojem najbolji trijumfuju, Oče naš, iže jesi, penziju nama smesta donesi, Vidovdaaaaaaan… – ko da nam uzme iz naše duše penzije…
Srbija ruši mit (koji je samo jedna glupa navika čovečanstva, jedna statistička banalnost) da su penzioneri ljudi na pragu starosti, ili štaviše stari, kod nas penzije dobijaju svi koje državni velikodostojnici vide kao reklamu srećne i uspešne Srbije, pa bili to poslenici estrade, sporta, nauke ili mode.
Srbija je starosnoj granici rekla ne, kao što je i ravnopravnosti građana zajamčenoj Ustavom rekla ne: penziju daj ljudima dok su mladi, a ne kad se pogure, kad prokašlju i postanu nagluvi. Orlići su čisti i nevini kao deca, oni i jesu deca, i ne snebivaju se da zatraže ono što im shodno društvenom dogovoru pripada! Ko zna ko će od orlića zaigrati u Premijer ligi, Primeri i sl. I našto zavisiti od tuđina, zašto otići dragovoljno u belo roblje, ako ti se u domaji već sada smeši sigurica u vidu naci penzije?!
Srbija! Jedan podvig, ponekad i samo jedan rekord, dovoljni su da više biće dobije doživotnu apanažu! Nemamo Trijumfalni kapiju, ali imamo Trijumfalni balkon, odakle se besmrtnici ukazuju presrećnome puku, sa balkona se čuju čas molitva bogobojna, čas poklič dostojan radničkog pokreta: hoće-mo penzi-je!
U nemogućnosti da se izravno obratim predsedniku Nikoliću zahtevam ovim putem da se orlićima penzije isplate i retroaktivno, od prvog blagoslovenog dana kad su u predškolskoj ustanovi na fizičkom dobili fudbalsku loptu, i da se, brate, ne čeka da napune četrdeset godina: mnogi od njih će tada biti već slavni treneri ili sportski funkcioneri, možda i članovi MOK-a!