Štanglom kroz svet

Međunarodna zajednica još jednom je proigrala naše prostodušno poverenje, nije deklaraciju o nezavisnosti Kosova proglasila nezakonitom. E, bol zbog izgubljene kolevke hrišćanstva i zenice oka srpskog dva građanina iskazala su upavši u gradski autobus gde su mog kolegu Teofila Pančića udarali metalnom šipkom po glavi i drugde, koliko god im je konfiguracija bojišta to dopuštala, nije Teofil prodao Kosovo, to verujem zna i sama šipka, ne znam je li stigao išta da napiše povodom odluke Međunarodnog suda pravde, a već je nad njim izvršena kazna koju su tumačeći ispravno duh vremena izrekli mladi parasudski volonteri: ovo ti je zato što nisi dovoljno ožalio kidanje našeg tkiva, što nisi bio ucveljen, niti kivan koliko si morao biti, drugo, čim upalimo džamiju ili kiosk Gorancu (koji nije Albanac, ali nije, brate, ni Srbin!), tebi smeta!…

Ljudsko pravo da se nema automobil pokazalo je, eto i svoje naličje, huliganima je kudikamo prijatnije i lakše da buše gume, da razbiju šoferšajbnun ili da sprejom napišu „smrt izdajnicima“, nego da na javnom mestu napadnu osobu koja je možda mogla zarobiti bar jednog napadača, ovo bi me građansko hapšenje posebno razonodilo, a oraspoložilo bi me i da je kogod krišom snimio napad, uglavnom bi NUNS i UNS mogli da svoje istaknute članove opskrbe šlemovima, jer je biti nezavisan novinar u Srbiji opasno barem i koliko vožnja skuterom!

Srpska vlastela čekala je strpljivo da Međunarodni sud srubi albansku deklaraciju o nezavisnosti, ali je sud promašio temu, Boris Tadić se nadao da će sud ispasti fer (kao što je sudija za prekršaje bila fer prema njemu u šampanjskom procesu), sad razočarano, ali stručno govori kako se sud nije izjasnio o suštini, pa naravno da nije, proučiti je li neki akt u skladu sa pravnim poretkom i znači baviti se formom; Dragan Todorović je sa svog parkinga za kamione uzviknuo da je sud em pogrešio em dušu ogrešio, to li je hvala narodnom poslaniku na čijem parkingu ima mesta za kamiondžije iz cele međunarodne zajednice, mudri Dodik (kome u „Politici“ objaviše sliku kad je bio najmršaviji te više liči na Kevina Spejsija nego na braću Pozderac) takođe smatra da je sudska odluka gnusna i nečovečna, ali će, gle, dobro doći i zvučaće odlično kad ustreba rukovodstvu Republike Srpske kome je sarajevskog i zuluma međunarodne zajednice preko glave. Crkva je uzdajući se u retroaktivnu svemoć Gospodnju zakazala moleban dva sata nakon izricanja presude, pokušala je unatraške da utiče na sudije koje sa 10:4 izdadoše Srbiju, crkvena zvona probudila su iz popodnevne dremke i samog Mirka Cvetkovića. Pošto nije mogao ponovo da zaspi, zakazao je moleban u odajama Vlade, narodni poslanici koji su se razmileli po letovalištima i banjama moraće da se vrate ne bi li i oni bacili kamen’ v ogorod Međunarodnog suda, predsednik Tadić dovrhunjuje pismo koje će njegovi lični izaslanici da odnesu u pedeset rezidencija, što će nas po mojoj računici koštati dvesta osamdeset hiljada dolara (osamdeset dve hiljada avionske karte i aerodromske takse, ostalo su troškovi smeštaja i kostiranje, jer se kuriri neće vraćati dok ne dobiju odgovor, kao što se sluga po kome gospodar pošlje cveće i poruku nekoj gospi ne vraća dok potonja ne sroči željeni reponse).

Povodom novog bubotka koji dobismo od verolomnog čovečanstva oglasio se i velikomučenik kosovski Vojislav, apeluje, upozorava i takoreći nalaže Srbima da ne napuštaju Kosovo, ostatak života provešće bivši vladar u južnoj pokrajini bodreći starosedeoce da ostanu i dajući primer sunarodnicima koje kao i njega ne očekuje više nikakav boljitak u karijeri da se presele na Kosovu te da ličnim prisustvom koliko-toliko udare kontru albanskom priraštaju: taj priraštaj statistika zove prirodnim, a za nas Srbe neprirodan je.

Eto. To rekoh i spasih glavu šipke.

Ja se barem nadam.