Kad god se aktuelna vlast nađe u nekoj potencijalno neprijatnoj situaciji, ona jednostavno odloži odluku. Preplavi naslovne strane najcrnjim slutnjama, najavama gladi i katastrofe, trećeg svetskog rata - pa odloži ponovo. Ako se prilike baš zakomplikuju - napravi atmosferu potencijalnog ratnog sukoba, najbolje sa Hrvatskom. A kad smo već „u ratu” sa Hrvatskom, eto lepe prilike da provladini mediji iznesu čitavu lepezu teških optužbi na račun Evropske unije. Pa da se posle naši zvaničnici pravdaju za svoj nenapredak na evropskom putu, time kako podrška EU eto tako pada sama od sebe, kako je građanima dosta čekanja i kako su svi krivi za položaj na margini u kojem se Srbija našla, samo nije kriv donosilac svih odluka.
Da li Srbija treba da uvede sankcije Rusiji kako se ne bi “ispisala” iz civilizovanog sveta, ili treba da ostane uz svoje “ruske prijatelje” makar to značilo prekid evropskih integracija? Da li je neutralnost samo reč koja lepo zvuči, ili jedini način da Srbija preživi ovu krizu? Sudeći po izjavama političara, ne samo što o ovoj temi konsenzus ne postoji u opoziciji, nego i ministri u još aktuelnoj vladi iznose dijametralno suprotna mišljenja. Kad se napravi presek, Srbija najviše podseća na čoveka zaposlenog u zapadnoj firmi čija je plata vezana za evro ili dolar, a koji istovremeno na društvenim mrežama ili u kafani podržava “brata Putina” i nema ništa protiv mobilizacije tuđe dece. Spreman je na sve, osim da da otkaz i živi od srpske plate, ili bez plate, samo što to nikad ne bi priznao.
Sve češće vesti o osnivanju državotvornog nacionalnog bloka, kao i ozbiljnost sa kojom se toj temi pristupa u javnosti, pokazali su po ko zna koji put, da će svaka nelogičnost, ako mediji pripreme teren, postati prihvaćena. Poslednjih nedelja ubrzano se radi na normalizaciji stvaranja nove političke opcije koja će biti nova, a opet stara, državotovorna, a sačinjena od onih kojima je partija uvek bila iznad države. To čak nije ni partija, nego pokret koji planira da ojača izlizanu frazu o tome “da ne vodimo ni proevropsku ni prorusku, već prosrpsku politiku”. Pokret bi trebalo da u svoje redove primi one koji su i sada na vlasti, ali će ti isti ljudi biti potpuno drugačiji, baš kao i njihov lider, Aleksandar Vučić.
Skupština Srbije usvojila je još jedan izveštaj o pregovorima Beograda i Prištine posle kojeg niko ne zna ništa više od onoga što je znao pre. Ispunjena je forma, statistika beleži da izvršna vlast podnosi račune zakonodavnoj, a predsednik Srbije i Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić će dobiti ovacije od “svojih” čak i kad govori stvari koje oni ili nisu razumeli, ili ga nisu ni slušali. Ako ste se pak koncentrisali, čuli ste da je Vučić posredno priznao poraz svoje politike prema Kosovu i Metohiji, jer takvu dozu iskrenog beznađa nismo čuli ni pred bombardovanje 1999. On jeste opet rekao da ne zna šta je rešenje, posle svih ovih godina. Međutim, brzo se prebacivao na poznati teren - nikad neću priznati, braniću, čuvaću, neću dozvoliti, u lice sam im rekao, ne zanima me njihov Ustav - jer to uvek upali.
Za sledeći utorak najavljena je još jedna posebna sednica Skupštine o Kosovu, jer to traže i vlast i opozicija. Na dnevnom redu Izveštaj o pregovaračkom procesu u poslednjih godinu dana. Čekamo da glavni i jedini pregovarač o sudbini države i naroda, predsednik Srbije Aleksandar Vučić, makar formalno podnese izveštaj, šta je radio. U međuvremenu, neke poslaničke grupe poput Dveri i Narodne stranke, već su dali svoje predloge, hoće da pomognu.
I „disklejmer” i „Srpski blok” i „Prajd” i pripiti predsednik, polazak u školu i mreža prostitucije, sve je ovog prvog septembra bilo tu. Nije se desilo baš ništa što su provladini dnevni listovi (znači skoro svi koji postoje) najavljivali u poslednjih skoro mesec dana, ali to njih ne opterećuje preterano. Naprotiv, to je jedan uigrani proces koji, neverovatno, uvek upali. Daćemo mu radni naziv „Ne pitajte me za obijanje trafika dok gori Hilandar”, odnosno, nema dovoljno velikog problema, a da novine ne mogu da izmisle neki još gori.
Da je neko bio u komi ili na dalekom putu i obreo se u Srbiji početkom avgusta 2022. godine, s pravom bi se zbunio - da li ovo 1945. Ili 1995. godina. Da li je rat protiv Hrvatske upravo završen, ili ovih dana počinje? Naslovne strane režimskih tabloida u tih nekoliko dana bile su pune podsećanja na zločine nad Srbima, što u Jasenovcu, što u akciji Oluja što ne bi bilo preterano čudno, da nije preterivanjem dovedeno do apsurda. Jezivi detalji (često nedokazivi), stravične fotografije i otvoreni ratnohuškački narativ prema Hrvatskoj ovde i sada, probudili su bojazan da naša država ima neke planove o kojima nije obavestila građane.
Kada bi zakonodavni rad Skupštine Srbije bio pod lupom javnosti kao što je ovih dana bio izgled pojedinih narodnih poslanica, ni jedan štetan član zakona se ne bi provukao. Oni koji nisu preračunavali koliko je silikona u čijim ustima, nego eventualno poslušali šta se u plenarnoj sali priča, mogli bi da daju prvu ocenu - neće biti lako. Možda bi pomogla jedna sportska metafora - brojčano jača ekipa dugogodišnjih pobednika, drastično je podmladila tim, pa igrači “hvataju na snagu“, ali moraju još mnogo da vežbaju kako bi zablistali. Druga, povratnička ekipa ima znatno veći broj odličnih pojedinaca veterana koji su sami za sebe fenomenalni, ali se vidi da nisu tim i teško da će ikada postati. Početna naelektrisana atmosfera bila je očekivana, pa ako bismo prognozirali - ovaj sastav pun mandat od četiri godine izdržati neće.
Kandidat najveće stranke za predsednika Skupštine Srbije je Vladimir Orlić, čovek za kojeg stranačke kolege kažu da ga je “milina slušati” i da je “dostojan nove funkcije”, a oponenti se pitaju kako će čovek koji nije dozvoljavao opoziciji da govori ni u televizijskim emisijama, sada u skupštini “razvijati dijalog”. Da li je Orlić iznenađenje? Na neki način i jeste jer je “donosilac svih odluka” do sada često bio sklon da na najviše funkcije “dovodi nekog sa strane”, od Ane Brnabić pa do Tome Mone, ili ministarke privrede koju su već svi zaboravili. Danas je dobra vest da su naprednjaci na još jednu bitnu funkciju uspeli da izaberu nekog svog, a ne one koje su do juče nazivali “žuti ološ“, nekadašnje perjanice Demokratske stranke, G17+, ili DSS-a. Međutim, dok su se razni Šapići, Čomićke, Čučkovići, Vesići ili Nedimovići samo pojavili, preleteli i odmah nekako pali u šefovu milost, Orlić nije imao tu sreću. On je morao baš da se potrudi!
Najava konstitutivne sednice Skupštine Srbije čekala se četiri meseca, a i tada je nije najavio onaj koji je saziva, dosadašnji predsednik skupštine Ivica Dačić, nego predsednik Srbije Aleksandar Vučić. Što smo i očekivali. Visoki funkcioneri vladajuće koalicije odavno se ne stide da kažu da nekoliko dana pred izbor nove Vlade (koju je takođe najavio Vučić) oni uopšte ne znaju kome je koja funkcija namenjena. Sad, da li je veća sramota ako stvarno ne znaju, ili što znaju, a ne smeju da kažu jer se zna ko saopštava odluke - to neka ostane njima. Novinari su počeli da se spremaju i pre zvaničnog zakazivanja sednice - jer “reko Vučić”. Građanima je ostalo da još nekoliko dana nagađaju. I to je normalno. Međutim, pošto u tim nagađanjima ima i mnogo potpuno nemogućih pretpostavki, podsećamo na redosled koraka za izbor vlasti, onakav kakav bi trebalo da bude.
Istinomer.rs koristi kolačiće (cookies) radi boljeg uvida u potrebe i zahteve korisnika. Google Analytics je jedini neophodan kolačić koji koristimo, a korisnicima je omogućeno onesposobljavanje kolačića.
Koristimo kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva i analiziranje saobraćaja. Takođe delimo informacije o tome kako koristite sajt sa partnerima za društvene medije, oglašavanje i analitiku koji mogu da ih kombinuju sa drugim informacijama koje ste im dali ili koje su prikupili na osnovu korišćenja usluga.
Istinomer može prikupljati vaše podatke iz sledećih izvora: Google Analytics tracking code, HotJar tracking code, Alexa Certify, Facebook Pixel Code.