Slučaj ubistva braće Bitići
Skoro dvadeset godina kasnije, posle mnogo obećanja, jednog suđenja u tri pokušaja i nekoliko promena vlasti, još uvek niko nije odgovarao za ubistvo braće Bitići.
![](https://www.istinomer.rs/wp-content/uploads/2018/12/23cec37dac185332c854cd60a0e6e2aa.jpg)
Nešto više od dve nedelje nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma, 26. juna 1999. godine, tri Albanca, državljanina SAD, privedena su kod mesta Rudare, na administrativnoj granici Srbije i Kosova. Trojica braće, Ili, Agron i Mehmet Bitići, ilegalno su u Srbiju ušli u nastojanju da pomognu dvema romskim porodicama da napuste Prizren i Kosovo. Nisu imali putne isprave i vizu za ulazak u SRJ, zbog čega je protiv njih podneta prekršajna prijava. Među njihovim stvarima nađene su pločice sa oznakama Oslobodilačke vojske Kosova i fotografije na kojima su bili u uniformi OVK, bili su pripadnici takozvane Atlantske brigade u sklopu OVK. Za prekršaj koji su učinili kažnjeni su sa 15 dana zatvora, ali su, na njihovu molbu, rešenjem Upravnika zatvora u Prokuplju, pušteni tri dana pre isteka kazne, odnosno 8. jula. Na izlasku iz zatvora preuzela su ih dva mlađa policajca u civilu, nakon čega im se izgubio svaki trag. Posmrtni ostaci braće Bitići pronađeni su dve godine kasnije u jednoj od masovnih grobnica u neposrednoj blizini baze Posebnih jedinica policije, odnosno Nastavnog centra MUP u Petrovom Selu. Njihova tela bila su u manjoj grobnici, jedno pored drugog, sa prostrelnim ranama od vatrenog oružja u predelu glave. Imali su poveze preko očiju, a ruke su im bile vezane žicom. U odeći jednog od njih bilo je rešenje sudije za prekršaje iz Kuršumlije od 27. juna 1999. godine, u kome je pisalo da su kažnjeni na po 15 dana zatvora zbog ilegalnog ulaska u SRJ. Ispod njihovih tela bilo je smeće, a ispod smeća prethodno zakopana tela, naslagana u vrećama.
Skoro dvadeset godina kasnije, posle mnogo obećanja, jednog suđenja u tri pokušaja i nekoliko promena vlasti, još uvek niko nije odgovarao za ubistvo braće Bitići. Pred vama je priča o tih dvadeset godina. I više od toga, ovo je priča o odnosu države Srbije prema prošlosti, i prema zločinima koje su počinili pripadnici državnih struktura, od deklarativne rešenosti da prošlost bude razotkrivena i da odgovorni snose posledice, praćenih trudom da izgleda kako se preduzimaju koraci da rešenost ne bude samo deklarativna, do potpunog odustajanja od bilo kakvog truda, i najvećeg dela čak i deklarativne rešenosti.
Više o projektu Istinomer Amnezije u okviru kojeg objavljujemo i ovu priču možete pogledati ovde.
Naslovna fotografija: Printscreen N1